MIRJANA VODOPIJA
izložba dobitnice Premije HAZU 2006.
Studio Kabineta grafike, Hebrangova 1
(09.06. –29.07.)


Nomadizam Mirjane Vodopije između medija izvedbe njenih naizgled jednostavnih, a u njihovoj suštini tehnički složenih kompozicija, u posljednje vrijeme se zaustavio na fuziji digitalno manipulirane fotografije i videa. Inačicu koja je prethodila radovima u Studiju Kabineta grafike, zagrebačka publika imala je prilike vidjeti u Galeriji Klovićevi dvori na skupnoj izložbi Otočka karta kustosice Marine Viculin. U print statične fotografije jastučnica zavijorenih na vjetru projicirana je video snimka segmenta prizora koji se, reproduciran u veličini izjednačenoj s razmjerima printa, pojavljivao kao oživljeni, pokretni dio kompozicije. Uvjerljivoj čaroliji prezentacije doprinosio je i snažan, prepoznatljiv miris Mediterana koji se galerijom širio iz jastučnica prepunih svježe ubrane lavande, ovješenih na konopu uza zid galerije ponavljajući obrazac s fotografije. 
Rakurs snimljenog prizora odgovarao je normalnoj visini ljudskog pogleda, kao i uostalom kompozicija Stara Drava izložena na izložbi Tražeći mjesto za zaborav Sandre Križić Roban u Umjetničkom paviljonu 2008. godine. Tehnološki, Stara Drava predstavlja kompozitnu, digitalno generiranu vedutu koja je uistinu komprimirala više snimaka nastalih u različitim razdobljima dana pa je izloženi prizor predstavljao kontinuiranu dnevnu cjelinu od zore do sumraka, objedinjenu u jedinstvenom kadru.
U oba slučaja Mirjana Vodopija na različite je načine elaborirala i zorno predstavila ključnu postavku suvremene fizike o vremensko-prostornom kontinuumu kao neraskidivom međuodnosu koji određuje strukturu kozmosa, na plošnosti vizualnog prikaza u kojoj je dubina predstavljena tehnološkom reprodukcijom konvencije perspektivnog skraćenja. 
Moja je stara teza da Mirjanu Vodopiju u njenom stvaralaštvu, za razliku od danas pretežite involviranosti umjetnika u dinamiku struktura društvenih odnosa, u potpunosti zaokupljaju kozmološke teme, a nadasve njihovi čudesni aspekti onkraj samih granica racionalne spoznaje. Novi radovi kreću upravo od začudnosti koju će proizvesti promjena kuta gledanja na veličanstvenu jednostavnost svijeta biljaka. Kao Alisa koja je popila tabletu za smanjivanje, Mirjana Vodopija iz donjeg fizičkog i samozatajnog mentalnog rakursa promatra čudesnost u svakodnevnom, te kako se manifestira u najobičnijem motivu niske vegetacije. Kako bi istaknula fantastičnost ovog minijaturnog svijeta koji u sebi ogleda veličanstvenu strukturu Univerzuma, autorica upotrebljava fascinirajući potencijal produženih ljudskih osjetila, čudo one „druge“, od čovjeka proizvedene prirode razvijene tehnologije jakih objektiva i preciznih fotografskih mehanizama, sofisticiranih nijansi i razvijenih gradacija iluminacije, te konačno i neiscrpni univerzum digitalnih alteracija i kombinacija. Krajnji nadrealni rezultat zasnovan je na hiperrealističnoj kvaliteti prikaza kakvu ljudska osjetila u naravi ne mogu registrirati, ali ih zato za njih bez problema bilježe njihove tehnološke ekstenzije. Egzotičan, neuobičajeno bujan pejzaž u stvarnosti se začeo na opservaciji malene parcele netaknute prirode. Pažljivim izborom kuta gledišta, diskretnim osvjetljivanjem, bilježenjem sitnih detalja i kontinuiranim prikazom u kojemu su komprimirane sekvence snimljene na različitim prostornim i u različitom vremenskim segmentima, autoričina vizija pretvorila ga je u monumentalnu odu fenomenu fizičke stvarnosti i životu uopće, rajski vrt u kojemu je ljudska vrsta dobrodošla, ali poput Mirjane Vodopije mora sudjelovati kao zadivljeni i ponizni promatrač. Znakovito je da se autorica fokusira na segmente divljine, one minijaturne prostore koji čak i u našem svakodnevnom okolišu promiču ljudskoj pažnji i sasvim sigurno nisu značajnije modificirani ljudskom djelatnošću. Priroda je sveprisutna i moćna, potreban je samo trenutak naše nepažnje da povrati prostor koji je u osnovi njen, te na njemu bujanjem obznani svoj pravični povratak.
Ako se pak odmaknemo od interpretacije recentnih radova Mirjane Vodopije kao slavljenja divljine u njenim kulturološkim, duhovnim, moralnim i estetskim vrijednostima, ostaje nam razmatranje same stvaralačke procedure. Već smo spominjali nadrealne aspekte prizora koje u funkciji dojma čarobnosti Vodopija postiže montažom, osvjetljenjem i interpolacijom projicirane snimke unutar kompozicije ispisa. U osnovi, pri stvaranju kompozicije autorica se koristi dugo osmišljavanom, stvaranom, fotografiranom, prikupljanom, te naposljetku i pažljivo selektiranom bazom snimaka koja, zahvaljujući potenciji digitalnih programa i pripadajućeg medijskog sučelja, pruža bezbroj mogućnosti konačnih rješenja i umnožavanja. U svojoj stvaralačkoj proceduri Vodopija je bliska slavnim fotografima poput Franka Horvatha ili Pedra Meyera koji u osmišljavanju i realizaciji kurentno popularnog žanra nadrealne fotografije za stvaranje novih kompozicija koriste funduse desetaka tisuća vlastitih digitaliziranih fotografija nastalih tijekom desetljeća aktivne karijere, ostvarujući nove sadržaje u okviru sve rigidnije stvarnosti autorskih prava. Digitalne baze podataka, zahvaljujući podatnosti medija za mnogostrane i mnogostruke obrade, postaju novi resursi proizvodnje predodžbi o našoj umreženoj, multikulturalnoj i istovremeno jednoznačno globaliziranoj civilizaciji. Kulturološki okvir ovog stvaralaštva koncepcije su kontaminacije disciplina, civilizacijskog meltingpota, new age duhovnosti i kozmičkog humanizma, sve zajedno manifestacije sve snažnije prisutne duhovne obnove koja ostvarenje svog cilja u dostizanju univerzalne istine i dosizanja najviših ljudskih ideala zasniva u individualnosti teorijskih polazišta i prakse s onu stranu ideološke i/ili religijske isključivosti koji su obilježili tragičnu dimenziju prošlog milenija.
Na kraju možemo parafrazirati Voltairea i zaključiti kako svatko svoju bazu i disciplinu treba njegovati na vlastiti način.

Branko Franceschi