Pola stoljeća  kontinuiteta  / Od zagrebačke izložbe grafike / jugoslavenskoga bijenala, do Hrvatskoga trijenala grafike /

Otvaranjem 5. hrvatskog trijenala grafike Kabinet grafike Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti obilježava  pola stoljeća kontinuiteta te važne nacionalne  izložbe  grafičke umjetnosti koja je tijekom  svojega postojanja mijenjala naziv, suradnike, izlagače, koncepciju, karakter  i mjesta održavanja. Pokrenuta je u svibnju 1960. godine na inicijativu kustosa Kabineta grafike Bože Becka, 1  pod nazivom 1. zagrebačka izložba grafike i s ciljem da bude stalna bijenalna organizacija s određenim programom. Zagrebačka je izložba okupljala grafičare s područja južnoslavenske zajednice naroda, a trebala je biti kvalitativna selekcija za međunarodne grafičke izložbe, koje su se nakon 1955. godine množile diljem svijeta.2 Već je druga  manifestacija 1962. godine, pod ravnanjem kustosa Željka Gruma, 3 nosila pridjev jugoslavenska. Taj je naziv preuzela i zadržala Renata Gotthardi Škiljan,4 sve do 1991. godine kada dolazi do generacijske smjene u Kabinetu grafike, a na političkome planu do stvaranja samostalnih zajednica naroda.
Zagrebačke izložbe jugoslavenske grafike pretpostavljale su ravnopravno sudjelovanje umjetnika izlagača širom zemlje, te umjetnika, likovnih kritičara  i povjesničara umjetnosti u ulogama članova Odbora za izbor radova i dodjelu nagrada. I unatoč poštivanju takozvanih republičkih ključeva (za sudjelovanje i nagrađivanje) te su izložbe bile mjesta provjere i potvrde likovnih i umjetničkih kriterija, mjesta susreta najutjecajnijih poznavatelja grafičke umjetnosti 5 i prigode za promoviranje novih generacija umjetnika.
Koncepcijski okvir  šesnaest  bijenalnih izložbi  nije se mijenjao.  Kabinet grafike sastavljao je listu pozvanih autora i listu suradnika suodgovornih za kriterije bijenala. Četvrt su stoljeća  poziv za sudjelovanje dobivali  autoriteti grafičke umjetnosti, a samo  povremeno poneki mladi talentirani grafičar  (M. Šutej, A. Kuduz, V. Nevjestić …   ). Posebnu su ulogu imali Odbori za izbor radova, jer su formirali  važnu  dionicu bijenala, koja se sastojala od izbora grafičara prijavljenih na javni natječaj. Sve su se bijenalne izložbe održavale u prostoru Kabineta grafike. U propozicijama poziva i natječaja posebno su bila istaknuta ograničenja  dimenzija grafika, a prilagođavanje staklenome frizu u izložbenom prostoru bio je preduvjet koji je trebalo uvažiti (jer se druge  mogućnosti izlaganja nisu ni razmatrale). 
Sve su izložbe imale prateće kataloge prepoznatljivoga formata čije su naslovnice oblikovali  trojica  istaknutih dizajnera: Milan Vulpe, Mihajlo Arsovski,  a najviše njih  Ivan Picelj.  Tijekom četvrt stoljeća suradnje trojica su autora dizajnirala i  niz antologijskih izložbenih plakata zagrebačkih bijenala.6  

U novim se političkim okolnostima već 1992. godine okrećemo svijetu,  mijenjamo  koncepciju,  proširujemo prostore izlaganja, suradnike, pravilnike bijenala. Manifestacija poprima međunarodno obilježje i biva otvorena europskim strujanjima pod nazivom Zagrebačka izložba grafike.
Dionica  talijanskih grafičara  prema izboru likovnoga kritičara Giorgia Segata 7 oblikovala je  protutežu i bila povodom da  17.  zagrebačka izložba grafike prvi put izađe iz matičnoga prostora u susjedni Umjetnički  paviljon.  Promijenjen je oblik i opseg kataloga te grafički dizajner 8. No, nije od manjega značaja bila niti promjena  većine suradnika koji su u velikoj mjeri, prvenstveno nagrađivanjem  utjecali na profil, sadržaj i karakter bijenala. Razvidan je dakle niz   kolektivnih aktivnosti (J. Wolff ) koje će utjecati na umjetnike i njihova djela, a posebice na oblikovanje manifestacije. Sve su to itekako važni procesi koji će se snažno  reflektirati na  grafičku  produkciju, ali ne manje na  društvenu zajednicu. Nakon odmaka koji već danas ostvarujemo moguće je ustvrditi  da je hrvatska grafička produkcija,  uz druge čimbenike,  lijep  plod interakcije između umjetnika grafičara i  institucije bijenala/ trijenala grafike.
Slijedeća, 18. zagrebačka izložba grafike  prepoznata je kao obećavajuća, jer je sučeljavanjem s izabranicima  austrijskoga  selektora Wilfrieda Skreinera 9 bila uvedena u polje slobodnije interpretacije i tumačenja grafičke umjetnosti. No, kad se prisjetimo hrvatske stvarnosti devedesetih, bit će razumljivo zašto je - posebice grafička produkcija - baš tada zabilježila zamor i stagnaciju unatoč svježim vjetrovima s europskih pozornica.  Mnogi su umjetnici bili rasuti po ratištima i zaokupljeni drugim aktivnostima. Ta je činjenica bila poticaj da  po uzoru na  neke europske manifestacije, koje su već zamijenile bijenalne izložbe trijenalnim manifestacijama  i mi organiziramo 1. hrvatski trijenale grafike.
Trijenalu nisu prethodile najave, no učinjene su po našem mišljenju važne pripreme u obliku novih aktivnosti Kabineta grafike.  U podrumskim prostorijama na Strossmayerovom trgu 12, opremili smo radionicu za duboki tisak  i otvorili mogućnost suradnje s umjetnicima, a svoje djelovanje   proširili grafičkim izdavaštvom 10.  Bilo je to kvalitetno polazište za poticanje djelatnosti  koja je trebala pokrenuti i umjetnike i instituciju smjerom tržišnoga poslovanja. Očekivao se  povećani interes za umjetnost dostupnu građanstvu, a naša je uloga trebala biti posrednička u oba smjera. Sinergija dviju sila  rezultirala je očekivanjima. Hrvatska grafička scena budila se snažnije u Rijeci i Primorju. No, samo desetljeće kasnije djelovanjem pojedinih pedagoga na istoku i jugu zemlje11 grafika u Hrvatskoj ponovno cvjeta. 
Trijenale je najavljen  kao otvorena i dinamična manifestacija s naglašenom ulogom sučeljavanja hrvatskih grafičara s europskim  izabranicima u suradnji s istaknutim povjesničarima umjetnosti i likovnim kritičarima, te  pratećim komplementarnim dionicama koje će podlijegati mijenama  (samostalne izložbe  dobitnika Premije HAZU, problemske izložbe, grafičke izložbe iz fundusa, samostalne izložbe nagrađenih mladih umjetnika).  Posebno je naglašena uloga Studija Kabineta grafike koji će služiti  promoviranju  manjih ciklusa mladih umjetnika u razdoblju između dvaju trijenala. 
Središnja dionica 1. hrvatskog trijenala grafike održana je pod istim krovom u izložbenim prostorima drugoga kata Moderne galerije, dok se prateća izložba dobitnici Premije na posljednjemu bijenalu odvijala u Kabinetu grafike. Sučeljavanje  sa slovenskom selekcijom Zorana Kržišnika12  trebalo je preispitati povijesne okolnosti i prožimanja dviju sredina te pojačati komunikaciju s uglednim europskim bijenalom u interesu kvalitetnije prezentacije hrvatske grafike.
Danas vidimo da je i intenzivnija  komunikacija djelatnika Kabineta grafike s grafičkim pedagozima (Zagreb, Rijeka) i otvorenost novim mogućnostima (novi pravilnici,  prostorni uvjeti izlaganja ) ubrzo  rezultirala  značajnim zamahom  u tome mediju, mjerljivim brojem  aktivnih grafičara, raznolikošću  izraza, brojem eksperimenata i  kvalitetom grafičke produkcije.  Podrobnija analiza  tih pojava tek će uslijediti.
Drugi  trijenale kao posebnost ističe izbor sedmorice međunarodno istaknutih stranih grafičara,13 prisutnih i nagrađivanih na uglednim bijenalima i trijenalima grafike širom svijeta. Treći je ugostio selekciju čeških grafičara  Simeone Hoškove, 14 dok je četvrti bio povod za sučeljavanje na domaćoj sceni povodom  pedesete obljetnice grafičkoga odsjeka ALU u Zagrebu i dvadeset pete obljetnice djelovanja Riječke grafičke škole.

5. hrvatski trijenale grafike složena je manifestacija grafičke umjetnosti  oblikovana od  pozvanih i posredovanjem žirija odabranih autora, dvije problemske izložbe, izložbe dobitnice Premije HAZU na posljednjemu Trijenalu i pratećega  događanja u parku Hrvatskoga društva likovnih umjetnika na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu.
Obilježje središnje dionice Trijenala može se sažeti u nekoliko rečenica. Uz zagrebačku i riječku grafičku scenu nametljivo je stasala osječka sekcija zagrebačkih đaka koja djeluje u matičnoj sredini  (Mario Čaušić, Ines Matijević, Jelena Kovačević, Igor Čabraja, Domagoj Sušac, Sabina Ostojić). Rijeka njeguje kontinuitet kvalitete (Josip Butković,  Maja Franković,  Letricija Linardić, Tanja Dabo, Ana Vivoda, Celestina Vičević, Melinda Kostelac….) Zagrebačku scenu rese individualci (Ines Krasić, Ivana Franke, Mejra Mujičić, Josip Zanki, Nevenka Arbanas, Ivica Šiško, Vlatko Čerić, Renata  Ladović Meštrović,…..  raznorodnost tehnika, umjetničkih stavova i likovnih poetika.
Posredovanjem  žirija  odabrali smo između stotinu i šet   prijavljenih,  četrdeset  autora koji su uspješno koristili najrazličitije grafičke tehnike u elaboraciji svojih likovnih promišljanja ukorak s trendovima  u mediju.  Različita su polazišta iskustva i afiniteti prema grafici - ujedinjena na zadatku  likovne i umjetničke kvalitete - složila  listu odabranih autora. Ta dragocjena komunikacija desetljećima potvrđuje visoke standarde, koji se ne mijenjaju i unatoč  različitim  predispozicijama  žirija.
Na pratećim izložbama koje su osobito prostudirane uz ovaj obljetnički nastup, pokušavamo analizirati  neke pojave u hrvatskoj suvremenoj grafici, osobito prisutne u razdoblju između dvaju trijenala. Grafičar je i svjedok vremena, aktivni sudionik društvenih zbivanja,  koji  pita, odgovara, provocira, prosvjeduje, komentira zajednicu  kojoj pripada. Izborom devetorice autora,  Ružica Pepelko lucidno prati najžešće aktere izložbe, koji fotografijom i grafikom na originalan način izriču mišljenja i stavove o  aktualnim  događanjima  u nas i širom svijeta.

Grafikom se ne bave samo školovani grafičari nego (već tradicionalno) inženjeri, znanstvenici  i drugi  umjetnici,  koji poznaju grafičke vještine a osobito oni koji se služe suvremenim tehnologijama i svoja grafička djela grade kombiniranjem matematičkih  znanja i kompjutorskih programa. Pojava je to koju su u Zagrebu prezentirali Božo Beck i njegovi suradnici u okrilju Galerija grada Zagreba. Riječ je o Novim tendencijama koje razvijaju sistemsku grafiku i u svoje okrilje primaju kompjutorsku grafiku i njezine najistaknutije predstavnike  širom svijeta.
Taj je fenomen aktualizirala Vesna Kedmenec Križić  na izložbi u Kabinetu grafike na kojoj dijalogiziraju doajeni sistemske grafike Richter i  Picelj s pionirima kompjutorske grafike Vilkom  Žiljkom  i  Tomislavom Mikulićem,  te  aktualnim predstavnikom  algoritamske grafike Vlatkom Čerićem i  mladim sljedbenikom sistemske grafike u tehnici bakropisa Igorom  Čabrajom.

Mirjana Vodopija, dobitnica Premije HAZU na 4. hrvatskom trijenalu grafike samostalnom izložbom u Studiju Kabineta grafike,  nastavlja razvijati  svoje umjetničke preokupacije  prožimanjem fotografije i videa. Njezina izložba predstavlja otklon od grafičkoga medija. Prezentira multimedijski projekt kojim nas svjesno uvodi u proces grafičkoga promišljanja  u kojem objedinjuje svoje umjetničko viđenje kroz svjetlo, mrežu, kompoziciju, no nije primijenila niti jednu grafičku  metodu, kao što je to činila  u dosadašnjim složenim grafičkim projektima. Je li se grafike odrekla u tijeku priprema izložbe ili je sve smislila unaprijed,  saznat ćemo kasnije.
Instalacija  Siniše Reberskoga Cvijet hrvatske grafike želi biti mjesto prepoznavanja, prisjećanja, interakcije umjetnika i publike, likovne kritike i poklonika grafike. Želi izazvati pozornost prolaznika  i biti  poticaj  studentima  grafičkih  odsjeka  hrvatskih akademija te ih pozvati da se uključe  akcijama i eventualno pridruže  svojim cvjetovima.

Unatoč općoj recesiji, 5. hrvatski trijenale grafike pokazuje obilje pogleda, spoznaja, likovnih poetika i grafičkih tehnika, opravdanja za koračanje kroz  novo doba medija i komunikacija. Stasaju generacije mladih umjetnika i konačno se stvara  ravnoteža  među aktivnim grafičarima hrvatskoga istoka i zapada,  sjevera i juga. Dovoljno poticaja da ih analiziramo, prezentiramo, pratimo, hrabrimo i  kroz buduća desetljeća.

Mr. Slavica Marković
Upraviteljica Kabineta grafike